nedjelja, 24.09.2006.
PUHNE VJETAR U MASLAČAK..
Puhne vjetar u maslačak i željice sve ko jedna krenu.Prema njoj. Kilometri beznačajni. U meni je, nosim ju ja. Sklapam oči i budan sanjam. Nedosanjani san, grije me bez obzira koji je dan. Toplo je i za blagdan.  Nema razlike, ja se predajem. Bez bijele zastave.Okus njenih usana na mojim. Koračam hodnicima sjećanja.  Pitanja se roje. Kako, zašto i zbog čega? Jebeš pitanja kad odgovora nema!  Važno ionako nije, dok je sa mnom vazda će da me grije.  Izvor je topline bezizdašan. Zimo kreni.  Još jedan nalet vjetra na maslačak.Toplinu presjeca života tračak. Bem ti njen struk dugačak!Hoću li ikada postati mačak? Reci, kaži, napiši!? TEBE TREBAM DAŠAK!  |
subota, 08.07.2006.
ZBOG PANTERINE INICIJATIVE...
JESAM LI OBEĆAO U 24 SATA NOVE PARADAJZE NA SVOM BLOGU? JESAM! JESAM LI JA OD ONIH KOJI NASTOJE ISPUNITI SVOJE OBEĆANJE?JESAM! ZNAM LI JA DA ĆEŠ ME AKO NE ISPUNIM SVOJE OBEĆANJE JAKO ZATANGATI?ZNAM! ... Ovo je inače jedna stara  igra koja se zove "pitaj i odgovori". Prema pravilima se igra kad si sam i misliš na nekog! A sad obećanje, namjerno sam ostavio naslov isti da zavaram tangašicu! Elem, kad god ne znate kud bi sa sobom imam jedan recept: VRATITE SE U DJETINSTVO!! ....kao mali, redovito sam odlazio vikendom kod bake na selo! Pravo seosko imanje...velikoooo dvorište, pa drugi dvor i na kraju velika bašča. Moje omiljeno igralište bio je drugi dvor. On je bio visokim plotom opasan sa svih strana...bio sam zaštićen od pogleda odraslih . Omiljena zabava u dvorištu biješe ganjanje koka ! Čim bi spazio neku "dobru", a to znači da se bojom svog perja, krijestom ili bilo čime isticala u odnosu na ostale ganjao bih je po dvorištu. Pjevci bi kukurikali a jadna koka bi se nakon par krugova oko štaglja umorila! Bio sam strašno uporno derište ! Tada bi koku natjerao i zatvorio u neki od drvenih kokošinjaca. Priča nema sretan kraj  . Bilo je puno kokošinjaca, a baka i djed nisu niti pomišljali što sam u stanju napraviti. Koka je bez vode i hrane nakon par dana uginula. Ja sam dobio po guzi,a baka i djed su nakon mog odlaska pregledavali sve kokošinjce. Znali su da imaju posla s vragolastim...  Nakon tih mojih pustolovina, s odmakom od par 1o-tak godina shvatio sam da: Ništa se ne može održati uz prisilu i koke moraju blistati iako su u večini slučajeva pijetlovi lijepši !: I dan danas kad vidim "dobru koku" ponesu me noge  , no razbor, iskustvo i strpljenje kaže "CURIK"! |
petak, 26.05.2006.
ZAHVALJUJUĆI PANTERINOJ INICIJATIVI..
Svake godine kad uberem prvu zrelu rajčicu (paradajz) u vrtu, vratim se u djetinjstvo... ...rajčice su dobivale prve narandžaste nijanse. Ja sam ih gledao danima kako rastu, od cvijeta pa do ploda i pitao se: Kad će taj dan?  Nekako se poklopilo... farbao sam bicikli i koristio sprej crveno-borde boje!Sinulo mi je ! Pa zašto ne bi ubrzao zrijanje i tako učinio ponosnom cijelu obitelj. Prve zrele rajčice u ulici! Potajno,predveče, sam ofarbao dvije, onako za početak. Bile su ko naslikane!Sutradan su ih ugledali moji roditelji, a roditelji ko roditelji, uplašili se da ne bi njihov sinčić došao na ideju da ofarba sve povrće u vrtu . Pozvan sam na informativni razgovor ... sjevnulo je više puta i je sam nakon toga naučio jednu od životnih lekcija: U ŽIVOTU VALJA BITI STRPLJIV! "STVARI " NE MORAJU BITI ZRELE IAKO SE TAKVIM MOGU ČINITI! (p.s. nadam se da me nakon ove priče nećete prozvati rajčicom niti paradajzom  )! |
srijeda, 17.05.2006.
Vratite dugu...
Poslijepodne. Uobičajene radne aktivnosti u stanu. Pregledavanje računa, zbrajanje, prekrajanje, kad odjednom...smračivanje. Tko to krade sunce? Lagano odšetah do balkona.Oblaci puni prijetnje zatvaraju i posljednji komadić neba. Nevrijeme se sprema. Strka! Zatvori prozor. Skloni cvijeće s balkona. Valjda neće biti tuče. Nalet vjetra. Prolom oblaka. Izmaglica se diže s još vrućeg pločnika. Bubnjaju kapi kiše po prozoru. Neke uspijevaju otklizati niz okno prozora ostavljajući nepravilan trag, poput kakvog potočića koji traži druge kako bi se udružili u nešto veće. U nešto što će se zapamtiti… Već viđeno, tisuću puta. Idem ja nazad k slaganju računa. Pretvorih se načas u brojke i obaveze kad stampedić pored mene. Tata, tata odi buuzoooo…VIDI DUGA! Zaista, oblaci su polako gubili bitku s nebeskim prostranstvom. Sunčeve zrake probile su modro nebesko more i disperzirale se kroz kapljice kiše i eto…DUGE! Zadnji puta sam je ugledao..ima već godinu. Sjetih se priča starih o tome kako ako nešto poželiš i prođeš ispod duge…da će ti se i ostvariti . Poželim, to je dovoljno za početak. Gledam sa sinčićem taj kolorit boja. Divimo se, točnije, očarani smo tim šarenim lukom što je baš natkrilio našu zgradu. Znači, mi smo točno ispod duge. Kad bi zgrada bila na kakvim točkićima pa da ju malo cimnem naprijed ili nazad. Opet poželim, lagano zatvorivši oči. Otvorim oči, gledam sinčića. Neopisiva je radost na njegovom licu, kao da je duga njegova igračka. Prvi put je vidi u životu, ali iz slovarice pod slovom D je naučio kako izgleda duga. Zaista, ova je posebna, kao na slici. Prijelazi između niza boja su jasni, postojani. Nijansi od crvene do ljubičaste, ali i nijansi koje još nikada u životu nisam vidio. Smijem još jednom zaželjeti, to je dopušteno! OK, zatvaram vrata željama, računi evo me! Nevoljko odvajam pogled od duge i ostavljam sinčića priljubljenog uz balkonsko staklo. Nakon par minuta začuh nevjericu u njegovom glasu: Tata, tata, vatite mi dugu! Di je duga? Oću ju nazad. Lagano uzdahnem i odgovorim mu: I tata bi sine! Duga će jednog dana opet doći, a dotad…. |
subota, 06.05.2006.
Na brzaka...
|
Čudni su tu vlakovi života.Stalno jurcaju! I onda razmišljajući ili ne, nađu se na istom kolodvoru.Pruge se jednostavno skretnicom prespoje. Spoznaja da ONA i ja udišemo zrak u istom gradu silno mi je nadimala pluća. Izborna skupština, izglasavanje rezolucija,biranje izbornih tijela;sto čuda.Cijelo vrijeme gledanje na zaslon mobitela i razmišljanje kako pronaći rupu u rasporedu...ŽELIM JE VIDJETI  !Desetak poruka.Izvodljivo-neizvodljivo,moguće-nemoguće,te odlučili ništa i pomirili se sa sudbinom obaveza.No onda u jednom trenutku rekoh :Jebeš obaveze i strpljenje! Ali nije tu kraj!Onda prolom oblaka tren prije nego što bi se trebali naći, pa nevrijeme da ni iz auta ne možeš izaći! I onda, kako je došlo, tako je nevrijeme i otišlo, baš u vrijeme kad smo dogovorili doticaj vlakova. Zrake sunca probijaju ostatke kišnog oblaka, tjerajući oblačke nekamo drugdje.Ulice oprane i čiste, miris svježine širi se mojim nosnicama.  U daljini spazim nju, primjetila je i ona mene. Što ću nego razvući usne onako dječački, razdragano.Znam da ona to iz te daljine ne može vidjeti,ali mi nešto govori da se i ona slično smješka. Hrlim joj u susret.Duge noge za plesanje ( otome sam već pisao ), vito tijelo, ma nick u virtualnom svijetu joj savršeno pristaje. Big hug i ...ajmoooooo na brzaka...na kavu naravno !Igra tijela traje cijelo vrijeme. Pogled mi se zalijepio za nju i nema šanse da ga uvjerim da malo otpusti  . Ona to primjećuje i predivno komentira svojim smješkom. Jezici razvezani, pletu o svemu i svačemu.Dotaknemo se naravno i virtuale i Vas! Izvadim laptop, priključim vanjski modem i kažem ajmo dok baterija drži dočarati drugima, kako je Holi to jednom komentirala:PARTY ATMOSFERU. Molim Vas da ne pokušavate povezivati rečenice i tražiti smisao. Sve što je napisano rezultat je trenutnog stanja i dinamičnog procesa toka misli i dodira koji se dešavao! Crvenim slovima je pisala ONA a plavima ja...nisam baš mogao puno pisati.....  MJESTO RADNJE: KAFIĆ VRIJEME RADNJE: NAŠE VRIJEME Eto,dragi naši (znaju oni dobro na koga nas dvoje mislimo, da DVOJE), mi se našli na brzinskoj... možemo to nazvati i kavom. Gosp. Labby nije u stanju ukucati riječ-dvije jer kuca po nečem drugom, Morzeovu abecedu...meni jasno kaj je pjesnik htio reći. Da nas dv (greška)...zbunio me...brlj... Nego...kaj, labby, da napišem? Napiši kako ti malo po malo pobjegne onaj slatki osmjeh na licu i svašta nešta pomisliš samo ne smiješ niti kazati niti( ne daj Bože napisati)...a sad ja moram ići opet ono..ajd piši ti! Sad bih ja tu ispravljala brdo pravopisnih i stilskih pogr(j)ešaka, ali...baterija (mu, nam) je prazna... Ovaj nije normalan, majke mi... Pa moram im dočarati kako je to ...nabrzaka, jel! Tu ti ide upitnik! Šta će mi upitnik kad se procesor pregrijava...upitnik,jel dobro?! Uglavnom, on se žuri pa vas ovim putem pozdravljamo... Imaš još kaj za dodat??? Imam naravno! Dosta ti je grub taj džins Da ti ispravim ovu imenicu? neeee, bateriju, kaj ti je????  p.s. boky, vidiš ti kakva sam ja lažljivica???? beš razum! udari ti po svom! Nakon svega, naravno rastanak...otrčao sam preko pješačkog, mislim da je bilo zeleno.Okrenuo se nakon tridesetak metara.Ona je u također trčala preko pješačkog samo u suprotnom smjeru. Gracioznim pokretima poput kakve divlje mačke... |
subota, 29.04.2006.
Ona je...ZA PLES!
Ništa te večeri nije odavalo da bi se moglo dogoditi nešto posebno. Svake godine isto. Završno veče uz ples, tombolu i dodjelu priznanja. Uhodan scenarij. Stolice uz stolove točno pobrojane i vješto nagurane. Sve po špagi rekli bi, ko da netko pravi veče za sardine. Večernje toalete, šminka, tobože hinjenje nestrpljenje na licima ljudi, a svi jedva čekaju da završi. Uvodni govor čelnika prije večere, izmiješan za žamorom ljudi. Trebali bi…morali bi…bilo bi…bla,bla,bla…nešto u tom tonu. Gromoglasni pljesak jer je govor završio i onda duuugaaa večera. Input manji od autputa! Te pazi koji pribor uzimaš, te pazi kako režeš, te pazi kako žvačeš, te ne pričaj punim ustima, ali se obavezno smijulji dok jedeš kako netko ne bi pomislio da je jelovnik loše odabran. Budući sam uvijek uspio potrpati hranu među prvima imao sam dovoljno vremena promatrati oko sebe. Preko puta mene malo udesno bila je ONA. Sjala je kao i uvijek. Vješto odabravši zelenu ogrlicu preko bijele bluze kroz koju se nazirao bijeli čipkasti grudnjak privukla je moj pogled iako je njen muž sjedio odmah do nje . Plava kratka kosa, sjenilo na očima boje nakita, usne koje trepere, širok osmjeh…vratili su me dan ranije, kad smo se sreli u gradu.Šalili smo se na naš račun kao i obično, na učmalu atmosferu koja nas čeka, kad je meni nehotice, ali stvarno nehotice pobjeglo da bih mogao provozati te njene dugeeee nogice…mislim u taktu glazbe, naravno, da ne bi bilo zabune ! Za divno čudo samo se još više nasmijala i rekla da bi rado.Razmijenili smo i brojeve mobitela. Nakon toga mi je odmah prošlo kroz glavu da na večeru dolazi s mužem. Nešto sam promrmljao sebi u bradu, pozdravio ju i krenuo dalje. Kad sam odmakao ugrizao sam se za jezik…auuuuu eto ti te tvoje jezičine, sad više nema povlačenja. Prijatelj koji je sjedio pored mene gurnu mi lakat u rebra i tiho mi kaže da baš ne moram toliko buljiti u nju. Novo jelo…am…ammmm….i opet pogled odeeeeeeeee ! Počelo me kopkati moje " obećanje"! Kako ću izdržati njenu toplinu tijela kad je uhvatim za struk? U takvim trenutcima doslovce puknem i pretvorim se u vrtuljak, heheheh! Nije ona neka obična plesačica od metar i šesdeset pa da lako možeš vrtiti! Ima u njoj metraže ohoohhooo! Tad sam odlučio: "Konobar daj jednu vilijamovku "! Ili ove godine ili nikad nećeš plesati s njom. Opet lakat kompića, na što ja vješto mahnem njenom mužu i njoj naravno . Oni mi odmahnu i operacija "ples s njom" je započela. Još jedno jelo, čini mi se da je bio desert budući je od pribora ostala samo mala vilica i kreću taktovi lagane glazbe. Prvo mudro sačekam da vidim pleše li se njenom mužu. Učini mi se da baš i nije nešto raspoložen ili je to možda autosugestija proradila . Odlučim da prvo ples otvorim sa svojom sestričnom što je već tradicionalno, a da se tek onda "bacim" na nju. Dok sam plesao sa sestričnom mislio sam kako da priđem NJOJ! Kako da ju zamolim za ples? Koju "pametnu" rečenicu da izgovorim? Što ako me odbije? Glazba polako ubrzava. Otpratio sam svoju plesnu pratilju do stola i popio do kraja vilijamovku. Idem, pa kud puklo ! Ustanem onako polusigurno, u sebi ponavljajući "pametnu" rečenicu! Sretnem joj pogled, obrvama mi pokaže u smjeru plesnog podija. Bem ti čubice, a ja toliko trtario! Za tili čas se nađosmo na podiju. Zauzmem standardni stav…ajmo hvatati ritam. Malo smo u raskoraku, ali smije se ona, smijem se ja. Gibamo se, ne mogu razaznati koji ples plešemo al osjećam je. Sve svoje plesačke vještine koristim kako bi ukrotio njene duge noge i vesele pokrete bokovima. Tako mi dođe da ju stisnem uz se i smirim to njeno lepršanje, al mi onda podsvjesno prođe da možda muž njen gleda. Nevjerojatno mi je vruće, znoj poput graška cijedi se sa čela. Ma čekaj, ne ide moj ritam, ajde hvataj njen. Napred jedan, nazad jedan, pa okret…pusti nek te pjesma nosi . Zasviraše polku. Spustim joj ruke na bokove, opali me njezina toplina…poludim! Vrtimo se. Gledam je u oči, sve je okolo mutno, ne postoji! I dalje se smije, ničim ne pokazuje da joj je neugodno. Uživa. Ja sam ko spužva na dnu mora, dobrano prokuho. Meni treba time-out! Uzmem je za ruku, osjetim njen stisak i povedem ju nazad za stol. Dovedem je do njenog muža lagano odmaknem stolicu da sjedne i zahvalim se na plesu. Vratim se za stol, ali ju ne mogu izbiti iz glave. Stalno mi je njen osmjeh na pameti i čvrst stisak dok sam je vodio nazad s plesa. Uzmem mobitel i pošaljem poruku : AJDE DA TE UKRADEM OD OČIJU SVIJETA! Vadi mobitel, čita i usne joj se razvuku kao dok smo plesali. Te večeri smo se iskrali od svih i završili na obližnjoj plaži. Dva svijeta su se napokon našla. Na trenutak zaustavila svoju vrtnju i stvorila novi svemir! |
petak, 21.04.2006.
Kad me pukne...
Vozim jučer s posla kući. Žurim se, vrijeme curi! Svaka mi je minuta važna. Kilometar sat pokazuje 65 km/h gradske vožnje. Jedan vijugavi manevar između dva auta i svakim trenom sve sam bliži kući. Kad dođem razbacati ću nedovršeni posao po stolu i nastaviti dalje- IZGUBLJENU BITKU S VREMENOM, NADAJUĆI SE DA ĆU DOBITI RAT. Nervira me vozilo ispred. Vozaču se ne žuri. Hej, vrijeme je novac, ajde trgni se! I onda odjednom brojke sata u autu se poslože.19.sati 50 minuta! I stog trena krenu taktovi: “Still feels like our first night together...Feels like the first kiss...” Automatski stišćem dugme za pojačavanje tona na svom autoradiokasetofonu i koordinirano otpuštam nogu s papučice gasa  . Odjednom me okružuju svijetli tonovi. Plešu oko mene.Škiljim. Vozim samo ravno! Odzvanjaju mi riječi B.Adamsove pjesme:“...it's gettin' better baby...No one can better this....Still holdin' on, you're still the one” Kazaljka na kilometar-satu pada na 35. Oči mi se bistre, osjećam da su me akordi ponijeli. Da me puca svaki bas. Usne mi se lagano miču. Pjevam. Šta pjevam? Lagano se dernjam: “First time our eyes met, same feelin' I get...Only feels much stronger, wanna love ya longer You still turn the fire on...So if you're feelin' lonely don't you're the only one I ever want. I only wanna make it good so if I love you a little more than I should” Ne vidim kuda vozim, ali vozim...onako...po sijećanju. Kao da je na tren sve stalo. Uffffff, sva sreća pa nema pješačkih prijelaza niti pješaka. Imam blagi filing da bi kroz njih samo prošao . Taktovi glazbe me zovu. Idem...kud god da stignem! Nježno nastavim biti loša pratnja Adamsu. Meni je lača:“Please forgive me, I know not what I do...Please forgive me...I can't stop lovin' you.Don't deny me this pain I'm going through... Please forgive me...if I need ya like I do” Osjetim kako mi se oči lagano mute. Potiskujem ta suze sretnice.Kako? Iz sveg grla nastavljam nadglasavajući i motor i glazbu. Jebeš B.Adamsa :“Please believe me every word I say is true...Please forgive me...i cant stop loving you...” Sva sreća pa me brzo pušta. Taktovi se smiruju. Opet progledam, dobro vozim! Upijam svaku riječ: “Still feels like our best times are together...feels like the first touch, still gettin' closer baby Can't get close enough...Still holdin' on, still number one. I remember the smell of your skin... i remember everything...I remember all your moves...i remember you, yeah!” Nakupilo se par auta iza mene. Uličice su uske. Sviraju mi, spor sam im. U mom svijetu ja jurim...PREMA NJOJ...raketa sam.Pjesma me nosi. Ne reagiram ni na pješake,a di ću onda na vozače . Nastavljam s pjesmom:“... i remember the nights ya know I still do.One thing I'm sure of is the way we make love And one thing I depend on is for us to stay strong. With every word and every breath I'm prayin'.That's why I'm sayin'...” Parkiram pred zgradu. Pogledam se u retrovizor. Malo mi se oke cakle!Ništ strašno! Stišavam Bryana: “... i remember the nights ya know I still do.One thing I'm sure of is the way we make love. And one thing I depend on is for us to stay strong. With every word and every breath I'm prayin'.That's why I'm sayin'...” U 19.sati 54. minuta završavaju zadnji taktovi meni omiljene pjesme. Izlazim iz auta. Više ne škiljim. Svijet je opet obojan prirodnim bojama. Zalupim vrata svijetu osijećaja i krenem stepenicama obaveza.... |
srijeda, 12.04.2006.
Nisam namjerno.....
Vjerujem da nam se svima desilo da u naletu posla popusti koncentracija i napravimo najblaže rečeno sranje. Kad radimo na računalu, iskakanje kojekakvih prozorčića zna biti frustrirajuće.Još ako klikamo po inerciji, zna se desiti da nestanu itekako važne stranice. Ponekad se umjesto slika u dokumentima pojave crveni x-ići. Jeste li to ikada doživjeli? Oni stariji s više godina znaju se smrznuti čim im iskoči mali sivi kvadratić! Jedna grupa klika “YES” jer se onda kvadratić izgubi, a oni koji su se bar jednom opekli pročitaju što piše prije klikanja. Početnici začas naprave zbrku među ikonama na “Desktopu”. Iskusni znaju da spas za takve i slične probleme je dugme “restart” ili kombinacija tipki “Ctrl+Alt+Delete”. No ima sitnih, malih začkoljica koje se ne mogu riješiti restartanjem. Jedna takva desila se mojoj “prijateljici”. Bio je uobičajni dan. Grijala me pričica koju sam pročitao sa jednog od blogova razasutih netom . Koliko životnih priča nam se nudi svaki dan?! No meni se važnijim čini; uspijemo li mi, bar s vremena na vrijeme, biti nekom podstrek za pisanje ? Kod mene je to bar jasno; tko i što pokreće “moja “ slova ! Elem, radim uobičajne poslove... mislim na nju ! Kad zazvoni telefon..-Daj pomozi – čujem njen glas sa druge strane. Zvučala je kao da je pronašla košnicu s pčelama a ona bi do meda. Pokušavam ju smiriti.-Što se desilo, daj uspori malo- kažem joj trudeći se da mi glas ostane miran. -Ma ne ide, ne znam šta se desilo, evo... ništa- tenzija u njenom glasu raste. –Ček, ček,ko kuda ne ide- sad mi već glas poprima blago šumeći oblik. – Ne mogu je maknuti sa strane,ne ide nikud- malo odmaknem slušalicu jer je u njenom glasu bilo decibela ko u avionu prije uzletanja. Strpljenje me polako napušta.Dignem svoj glas da ju nadjačam. –Tko ne ide sa strane i zašto-upitam je. Konačno stiže odgovor. -Sjebala sam alatnu traku, nešto sam stisla i sad mi je s desne strane ekrana- čujem i dalje bespomoćan njen glas. -Hahahahhahaha- odvalim se smijati.-Ti to meni zaozbiljno- upitam je. –Da, što da radim- nastavlja ona očekujući da je spasim nastale situacije.-OK- vidim ja odneo vrag šalu:- Daj lijevi klik na miša...drži pritisnuto... i prevuci traku dolje...Jesi li?-pitam je. S druge strane začuh olakšanje. -Hehehehehehe- ne mogu doći k sebi da je to bio problem.-Jel,što se ti toliko cerekaš- upita me ona, a odlučnost njenog glasa tjera me odmah da odgovorim, bez razmišljanja. –Heheheheh- i dalje se ne mogu suzdržati iako znam da moram dati jako smislen odogovor. –Paaaa, mogla si mi jednostavno reći da me želiš čuti, nisi morala praviti čuda, hahahhaha-opet se ja ne mogu suzdržati od smijeha. Tišnjak s druge strane. –Samo ti mene i drugi put nazovi kad imaš problema-izvalim pobjedonosno i zaželim joj ugodan nastavak dana. Za petnaestak minuta stiže mail: NISAM NAMJERNO SJEBALA ALTNU TRAKUUUUUUUU!!!! Hehehehehe, ne pušta me ni dan danas smijeh, kad se sjetim toga. I kao da je vidim, kako klika i kako joj se okice ukrupnjuju...kako blago pizdi...kako joj obrazi titraju.Ugodna slika,budi mi sjećanja na nas!  I znam što će komentirati! Sigurno će napisati da me više nikad neće zamoliti za pomoć , kad joj zatreba. No, baš sam zato i napisao ovu štoriju...JER ŽELIM DA ME NAZOVE, PA MAKAR JOJ U TASTATURU UPAO I SLON, heheheheheheheh |
subota, 08.04.2006.
Još jedan "Fear faktor"...ovaj put stvarni!
Potaknut nedavnim upisom, evo i mene uhvatio «Fear factor». Koje li koincidencije i ja sam te večeri prebacio na isti kanal kao i ONA. U čudu sam gledao kakve oni to nožice, kučice i ine stvari prebacuju ustima iz terarija u terarij. Sva sreća pa me Antonijino glumljenje Danijele zabavljalo inače bi propustio kran i konzolu što se vrti. Nakon svega nevjerica. Treba li u ljudima poticati strah? Zar u svima nama nije negdje zabodeno sjeme straha? Treba li ga intenzivno polijevati i zagrijavati? Natjecati se u umjetno stvorenim disciplinama, imaginarnim rekao bih? I to podiže adrenalin? No, ako sve shvatim samo kao šou, onda mogu shvatiti poigravanje nečijim centrima za ravnotežu, osjetilima za okus…nečijom ljudskošću.. Novac, još se jednom pokazalo, čini čuda. Pretvara ljude u pokretljive biljke, a osjećaj zarađenog novca jači je od svih nelagoda. Dokazao sam se i pobijedio vidi se na licu samo jednog natjecatelja. Pirove li pobjede! A ostali? Potrošna roba. Meni ne treba «Fear factor» da bi znao što me čeka. Ne! Dovoljno je dočekati novi ponedjeljak i onog o kome ovisi moja karijera. Već mi je muka slušati uvijek iznova rečenice tipa: Treba raditi dobro! Treba hvatati veliku ribu!  Ja sam na rubu. Ne treba mi kran da bi se, sa njegova ruba, uvjerio koliko ljudi mogu biti mali. Ja to osjećam redovito, na svojoj koži. Do sada me držala vjera da ja sam taj koji će pomjeriti svjetove, da ja sam taj koji će pronaći kariku koja nedostaje, da ja sam odabrani. Pomalo me napušta taj «Indiana Jones» duh. Postajem svjestan da uragan se sprema. Dugo sam se zavaravao da ću ja umiriti vjetar, da ću ga usmjeriti na svoju vjetrenjaču. Promašena strategija. Izgubljene godine!? Ili tek jutro koje donosi novo sutra, neizvjesno…traumatično. Džabe bodrenje svakog jutra, stisnute pesnice i glas: Ti to možeš! Vrijeme je za izlazak iz pasive, pa do kraja…dok ne popucaju štrange i kajasi. |
ponedjeljak, 03.04.2006.
Možda i dogodi se...Polako klizim prema Zagrebu. Miris kave što ste ju još prošli tjedan pristavili na blogu širi se vagonom, mami mi nosnice. Toliko se pisalo o spajanju, vožnji i dolascima na perone, izmaglici i velikom očekivanju, da sam ja, eto, mrtav hladan izvana, sjeo u željeznu kočiju i povikao «U boj, u boj za kavu, ahoj»! Volim započeti jutro osmjehom. Tada znam da započinje još jedan dobar dan. Tako je bilo i jutros. Dobro uhodani ritual koji započinje doručkom, teletekstom i provjerom noćnih utakmica. Smiješak jer su pobijedile «moje» momčadi. Preko vikenda je upao jedan od listića koga sam posijao još u petak. Ništa posebno tek toliko da podvučem crtu klađenja za vikend i kažem, uostalom kao i svi igrači: «Pozitivna nula»! Ali nije samo zbog toga započeo dan sa osmjehom. Ustvari smješkam se još od sinoć. Onako, iznenada me pogodi, pa ga ja onda zatomim u sebi i nabacim fasadu. Baš kad se ohladim, evo njega opet ko bumerang, pljasss…sjedne mi na lice. Vjerojatno su mi i dok sam spavao usnice titrale. Nikad se ne sjećam što sam sanjao, Možda zato što su mi snovi mirni. U zadnje vrijeme, od kako sam počeo igrati NBA i NHL-utakmice sanjam košarkaške i hokejaške rezultate. Prilično mi dobro ide to sanje, nisam dosad još falio. Imam taj neki, kako se to kaže, eh da, insekt!Prvi pravi, onaj od uva do uva osmjeh se dogodio kad sam ušao u kupe. Iznad moga sjedala utičnica za prijenosno računalo, idešššššššš…ko naručeno. Čudno me gledaju moju «sukupešani», jerbo već u 5.30 kuckam po tastaturi i smješkam se slovima što se polako ali sigurno slažu u meni zvučne rečenice. Vani se polako razdanjuje, valja se novi radni dan. Izmaglica se kovitla u daljini, spaja ravnicu i nebo. Obrisi šume i nepregledna polja. Ajmo nazad u virtualu inače bi mogao još i nju spaziti…u nekoj srni što preko polja bježi...u sokolu što ponad polja leti. Ma ne bojte se, nisam baš tolika «kokica», samo sam pustio na tren čulima da zaigraju igru. Neka se i ona raduju. Evo ga opet…pljasss, jedan poluglasni osmjeh, čak sam uspio jednoj gospođi u kupeu rano ujutro razvući usnice. Njoj razvukao, a starijem gospodinu preko puta nje skupio. Sigurno si misli nešto tipa: «Ja sam u njegovim godinama vodio OUR sa trideset ljudi i bio odgovoran za sto vozila, a vidi njega…otuđuje se u virtuali!» Ma kakvo otuđenje, sve sam Vam bliži, dolazim….mašina fućka! Ako uspijem sve posložiti možda i dogodi se kava! Sve u svemu obećam izvješće u nekoj od sljedećih epizoda. I dok većina Vas još spava idem uključiti bezžični modem i dočekat Vas s novim postom . Na radiju započela pjesma: «I can˘t live, I can˘t live without You …»ma da, neko se malo prešoooooo…udišem zrak punim plućima! Ajde mašino, gutaj daljinu…SVE SAM JOJ BLIŽE ! |
